Conchiglie Rigate
Voljela bih da te mogu voljeti
tvoje nebo
tvoje sunce
i tvoje oblake
tvoju osobnost
i zvjezdane horizonte
nakratko zaboravljam ono bitno-
ja ne vjerujem u ljubav
Proljeće
Nakon šest sati predavanja napokon smo bili slobodni. miris proljeća u zraku, toplina dana na izmaku i popodne kao stvoreno za šetnju. naranča što se cijedila niz ruku bila je pravo osvježenje za već pomalo uspavano tijelo koje je sad bezbrižno koračalo ulicama ovog velikog grada. oblaci svih oblika i nebo u bojama... miris cvijeća koje se, usprkos svemu, ipak nazire među mirisima zagađenog grada. cvijeće kao da se ne predaje... crni obrisi stabala u sumraku dok koračamo ulicama i blijedi cvjetići na njima. svijet prirode zarobljen u okvirima grada. naizgled idilično proljetno popodne i stabla koja kao da govore da usprkos svoj prividnoj ljepoti nešto nije u redu. proljeće je ponovo tu, ali ovoga puta prerano. buđenje prirode nakon neodspavanog sna...
Alternativa
Što mali čovjek može u svom životu promijeniti i barem malim dijelom doprinjeti
kakvom-takvom smanjenju zagađenja?
Jedan od odgovora zasigurno su i alternativna prevozna sredstva:
1.Noge-sasvim sigurno najstarije prevozno sredstvo. Em što šetnja poboljšava cirkulaciju em boravite na friškom zraku. Možete malo vremena posvetiti sebi, putem sjesti negdje uz more ili u park i razbistriti si misli... Ili možete pozvati nekoga da vam pravi društvo pa solo šetnja odjednom postaje šetnja u dvoje i sve je puno ljepše...
2.Bicikla (bic, bajsikl, bajk) održava mišiće fit, dozvoljava vam da u trenutku pobjegnete od svih i svega kad vam zatreba samoće, ali da se isto tako u trenutku vratite kući kad ogladnite i kad glas želuca nadglasa glas vaših misli.. za one malo poduzetnije uvijek preostaje mogućnost odlaska biciklama na neki otok ili neko obližnje zanimljivo mjesto :)
3.javni prijevoz (tramvaji, autobusi) koji voze s vama ili bez vas i njihova potrošnja goriva(u ovom slucaju to vrijedi samo za autobuse) je ionako neizbježna.
4.skejt,romobil-ovo mi osobno i nije toliko poznato, ali rekla bih da naizmjenično vježbate ljevu i desnu nogu...
5.role-uz ljevu i desnu nogu vježbate i guzu :)
6.Auta na plin-Da alternativa ne mora značiti i potpun prestanak korištenja auta svjedoči i činjenica o sve većem zanimanju vozača za ovim vidom prevencije onečišćenja. Dakle, sto bi se dogodilo da uporabu goriva za vašeg limenog ljubimca zamijenite uporabom plina? Odgovor je puno pozitivnih stvari! Prenosim vam djelić informacija koje sam pronašla na vrlo korisnoj stranici glede ekonomičnosti uporabe plina i njegovog (ne)štetnog utjecaja na prirodu:
"Ekonomičnost autoplina ogleda se u nižoj cijeni samog goriva, dužem vijeku trajanja motora, nižim troškovima održavanja vozila, dužem periodu izmjene ulja i svjećica, duljem vijeku trajanja katalizatora. Najnovijom generacijom autoplin uređaja moguće je ostvariti uštedu na gorivu gotovo do 50% u odnosu na benzin. S prijeđenih 15.000-20.000 km godišnje ostvaruje se povrat investicije u plinski uređaj u prvoj godini eksploatacije." (e sad, za one koji nisu laici što se tice auta kao ja, pretpostavljam da će ovo i imati nekog smisla :) ) "Najnovijom generacijom autoplin uređaja moguće je ostvariti uštedu na gorivu gotovo do 50% u odnosu na benzin."
"Autoplin je jedno od najmanje zagađujućih goriva koja se koriste danas za pogon automobila.
Uporaba autoplina doprinosi smanjenju kiselih kiša, globalnog zatopljenja, zagađivanju vode i zraka, što doprinosi poboljšanju kvalitete čovjekova života jer: ne sadrži olovo, sumpor i krute čestice, ispušni plinovi su nezagađujuai i ima smanjenu emisiju CO, NOx i CO2."
Noć za pamćenje
Sve je izgledalo kao još jedan običan dan u nizu pred skori odlazak u metropolu, no kako se večer bližila pao je i plan za oproštajni izlazak - okupio se dio ekipe koja je, kako se kasnije ispostavilo, očito odlučila otplesati u novi dan...
tako je i bilo: uz malo početnog zagrijavanja i zvuke svevremenskih hitova, do kraja večeri atmosfera je toliko uznapredovala da je u žaru plesa bilo i udaraca laktovima, sudara glavama, razno raznih sličnih, u trenutnom naletu inspiracije, improviziranih karate poteza, zabijanja u ostatak nesretnih plesača koji su se igrom slučaja našli na putanji ove vesele raspjevano-rasplesane družine. Jednom riječju bilo je nezaboravno! Muzika je bila samo takva - od legendarnih starih stvari, latino hitova, nezaobilazne "Should I stay or should I go", preko "Baby come back" i "Shame, shame, shame(On you)", do "We are family" i Harissonove "I've got my mind set on you" ... Što drugo da kažem - nije moglo bolje!
Neandertalizam
Neku večer, vraćajući se iz grada, prolazimo prijateljica i ja kraj oveće skupine (neznam-kako-bi-ih-uopće-nazvala) persona, kadli započinje stara, već nadaleko poznata, i uvijek ista priča. Viče nama jedan od njih nešto u smislu:"Cure, dođite, danas mi je rođendan!" Mislim se ja sve da ti je i babi imendan - no teoritiš vej.
Vraćajući sjećanje u nazad shvaćam da je to uvijek jedno te ista skupina likova (u doslovnom smislu riječi), koji svaki, ama baš svaki put kada prolazi biće na dvije noge, a da nije muškog roda, dobacuje nešto tipa: Ej! e-ej! alo, cure!pssst!, tcc tcc!, zvižduk "1" , zvižduk "2", kašljuc kašljuc i niz ostalih do kraja neartikuliranih glasova i zvukova. Eto, kao da gledam skupinu neandertalaca zarobljenih u vremenu koja se uslijed globalnog zatopljenja počela oslobađati leda u kojem je bila zarobljena sve ove godine. Jedna jedina misao mi prolazi: glavom kud li ide ovaj svijet? Zar stvarno neki misle da će žensku impresionirati taj "Ti-Jane, Ja-faca" stav i to što u sred noći, onako okupljeni oko nečijeg skutera ili jedan oko drugog, pokušavaju biti zanimljivi. Ili kada u onim bijesnim, masnim autima u gluho doba noći jure polupraznim gradskim ulicama, nabijaju gas i neku 'ntsa ntsa' muziku do daske, očito pokušavajući impresionirati same sebe i iskazati svoju "macho" stranu.
Nostalgija
prava riječ za opisati moje psihološko stanje posljednjih dana.
godina dana od ekskurzije-zar je već toliko prošlo!?a čini se kao jučer doba
kada smo kovali planove, zamišljali tko će biti s kim u sobi, gdje ćemo sve
ići...
pune tri godine bile su ispunjene isčekivanjem i mislima "što kada",
a onda je to "što kada" došlo i prošlo brže nego što se itko nadao. prohujala je (u doslovnom smislu riječi) ekskurzija, maturalna, matura i upisi...što se više bližio ovaj kraj osmog mjeseca to sam više u mislima ponovo prolazila onaj osjećaj predekskurzijske euforije, uzbuđenja i neizvjesnosti, ali ne više s onim intezitetom od prošle godine jer znam da ponovnog odlaska više nema.
uhvatio me ponovo onaj tihi osjećaj o prolaznosti vremena... o neprestanom tijeku života, o trenucima koji prolaze i pokojim sjećanjima uhvaćenim objektivom fotoaparata ili okom kamere...
o ljudima koji su bili dio moga srednjoškolskog života, a sada odlaze na neke nove putove, u neke nove pobjede. kako će sve izgledati kada se ponovo
okupimo, za pet, deset godina? hoće li to biti one iste osobe koje sam znala i hoće li to biti ona naša stara atmosfera?
čovjek se (ili bar ja) teško miri sa činjenicom da trenuci u životu imaju svoj "rok trajanja". nismo ni svjesni kako vrijeme leti, koliko je život trenutan. danas si tu, okružen ljudima koje smatraš "svojima", a sutra kad se vidimo na cesti hoće li to biti onaj smješak "napokon se ponovo vidimo!" ili "žurim, nemogu sada, drugi put..."
znam kako je to sa mojima iz osnovne-neke srećem i jedva promrmljamo nešto što bi trebalo zvučati kao 'boog'.
često živimo u nekim isčekivanjima onoga što treba doći, zaokupljeni smo planovima nekog budućeg vremena, a zaboravljamo da je budućnost upravo ono što je neizvjesno. sada
uskoro me čeka odlazak u metropolu i koliko god me radovale s jedne strane prednosti "velikog grada" toliko me muči upravo ta veličina; svi nekud jure, žure, ljudi su tu, a i nisu; svatko ide nekim svojim putem, za svojim obvezama..
...i ponovo nostalgija. nostalgija za mojim zadrom... za suncem, morem, šetnjama rivom i zalascima.
....
a opet...tužna je misao da se neke srodne duše možda nikada neće sresti, dok će cijeloga života u dubini bića tragati za onim što je život, iz nekog nepoznatog razloga, odveo drugim putem...
Srodne duše?
Kod ljubavi je kao i kod čarapa-uvjek se mogu iskombinirati dvije različite pa da čak izgledaju dobro u kombinaciji, ali možda će si ipak najbolje odgovarati one istog ili bar sličnog dezena.
Imati kraj sebe nekoga poseban je osjećaj, ali imati kraj sebe srodnu dušu...
mora da je još i posebniji.
Nešto gotovo opipljivo je osjećaj trenutka kada u toplini očiju nečijeg pogleda prepoznamo i dio sebe. priča za djecu?
ono što me uvjek iznova fascinira - kako se od više milijardi ljudi na planetu nađu baš dvoje koji žive u ovom jedinstvenom trenutku, ne prije 1000 ili 100 godina i znaju da je ono što osjećaju jedno za drugo baš TO?
Vjerujem da u životu ništa nije slučajno. Ljudi neprestano dolaze u naš život,
drugi odlaze, neki ostvljaju manje neki veće tragove; u neke ćemo se
razočarati ali upravo zbog toga i očvrsnuti dok će neki možda nenadano
ušetati u naš život i toliko ga promijeniti da ćemo imati dojam kako su oduvijek
bili tu...
Svijet prirode
Često se priroda uzima kao nešto strano, neobuhvato, divlje i neukrotivo.
Da, naizgled je divlja za čovjeka današnjice koji je navikao na udobnost i
komformnost svoga stana, apartmana ili kuće.
Ali neukrotiva sigurno ne! Jer čovjek je ukrotio što se dalo ukrotiti, zarobio ono što se nije moglo opirati i braniti, uništio sve što se ticalo
njegovog vlastitog "uspona" i osjećaja nadmoći. Veliki planovi za napredak
civilizacije (čitaj:ekonomije, moći i bogatstva) bacili su ideje za očuvanje
prirode, onog čovjeku esencijalnog, na sasvim nisku granu. Jer uza sve napore brojnih prirodoslovaca, ekologa, aktivista i ljubitelja prirode i dalje smo
svjesni činjenice da relativno malobrojni,ali veliki moćnici današnjice u rukama drže sudbine ne samo ostatka ljudske populacije nego i sudbine našeg okoliša, a time i same prirode. Prioriteti su drugačiji a vodeću ulogu u svemu ipak ima novac.
Ironično je da je evolucija milijunama godina težila i tražila putove ka
stvaranju uvijek nečeg savršenijeg, složenijeg i da se čovjek kao "posljednja etapa" toga puta razvio u nešto što je, ovako gledano, trebalo biti kruna samog postanka. Upravo je taj razvoj doveo do osjetne i nažalost pogubne nadmoći čovjeka nad ostalim oblicima života.
Mnogobrojna životinjska staništa su razorena, priroda o globalu promijenjana,
šume uništene, oceani, mora, rijeke i jezera zagađani, a zrak drastično izmijenjen!
I tko će od nas sutra imati hrabrosti pogledati u oči onim najmlađima i reći: "Znali smo na vrijeme ali ipak su nam novac i moć bili važniji od čistog zraka i biste vode..."
Jer mi nećemo živjeti zauvijek, trenutna moć pojedinca će nestati s njim, novac će netko drugi naslijediti, ali jednom posječenu šumu, bar u njenom izvornom obliku, ne može ništa vratiti.
Zar možemo sebi dozvoliti da budemo toliko sebični i licemjerni jer ovo što sada radimo neće nestati, a upravo ovo je nasljeđe koje ostavljamo novim naraštajima. Što će biti s njima? Tko će onda naći dovolno valjano opravdanje da bar malo ublaži bol koje će zasigurno biti jer će, ni krivi ni dužni, biti primorani između svega ostaloga boriti se i sa posljedicama zagađenja kojih vjerojatno neće biti malo!
Kaže se da bi čovjek bio tek minuta u danu stvaranja svijeta i zar nije tužno saznanje da je upravo ta jedna jedina minuta toliko razorna i presudna u budućnosti našeg planeta. Jer on je sve što poznajemo, vidimo, osjećamo,
mirišemo...
Priroda je oduvijek shvaćana zdravo za gotovo, kao nešto stalno i nepromjenjivo, nešto nadmoćno, a sada vidimo da nema veće i razornije sile od čovjeka samog-ono što je nastajalo kroz toliko milijuna godina drastično smo promijenili u razdoblju od samo jednog stoljeća.
Činjenica je da se vrijeme nemože vratiti, da se dosada učinjena šteta ne može poništiti, ali isto tako je i činjenica da je došlo vrijeme da stvari uzmemo u svoje ruke, čak i mali koraci i nastojanja koliko god se oni neznatni činili uvijek su pomak naprijed!
